Haški tribunal oslobodio je 31. marta Vojislava Šešelja optužbi po svih devet tačaka optužnice za zločine počinjene na području BiH, Hrvatske i Vojvodine. Većina članova Vijeća, uz izuzeto mišljenje jedne od sutkinja, zaključila je da Tužilaštvo nije dokazalo postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), kao i da Šešelj nije kriv za progon, deportaciju, mučenje, bezobzirno razaranje i pljačkanje u periodu od augusta 1991. do septembra 1993. godine. Serge Brammertz izjavio je kako presuda Šešelju "suštinski nije obavila sudsku funkciju" s obzirom da je većina u Vijeću „bez osnova dozvolila da se kriminalne radnje podvode kao zakonsko podržavanje ratnog stanja, uprkos brojnim dokazima koji ovo opovrgavaju“.
Stvar dogovora
Florence Hartmann koja je neposredno pred izricanje presude Radovanu Karadžiću uhapšena pred zgradom Tribunala zbog iznošenja podataka o dogovoru između Tribunala i srbijanske vlade o upletenosti Srbije u genocid u Srebrenici, bila je još preciznija u tumačenju presude Šešelju. Ona je rekla: "Sud nije obavio posao za koji je bio osnovan niti opravdao svoj mandat. Presudom je legalizirao Šešeljev otrov i njegov fašizam, što je grozno. Time je kidnapirana pravda, a ne znam zašto i iz kojih razloga, ali znam da međunarodni dogovori iz dvadesetog stoljeća više ne vrijede, i to nije slučaj samo kad se radi o Haškom tribunalu ili o mom slučaju".
Puštanje na slobodu osvjedočenih zločinaca i krivaca za genocid Florence Hartmann opisuje kao "krešendo barbarizma" u koji je ušao svijet.
Živjeti u svijetu u kome se i na zapadu hapse novinari a oslobađaju Šešelji svakako mora biti zabrinjavajuće!
Očigledno je da u svijetu u kome pravda prestaje biti ideal, svi imamo razloga bojati se za vlastitu budućnost, te da će ova presuda samo ohrabriti one mračne sile koje u postizanju svojih ciljeva ne prezaju od bilo čega uključujući i genocid. Haški tribunal, odnosno sudije poput ovih koji su donijeli oslobađajuću presudu Vojisalvu Šešelju će za eventualno takav razvoj situacije morati preuzeti dio vlastite odgovornosti.
Slučaj Vojislava Šešelja, koliko god bio u smislu oslobađajuće presude šokantan, nije bio ništa manje takav od presude Radovanu Karadžiću ili presude da Srbija nije odgovorna za agresiju na BiH. Kada sam još u danima opsade grada čitao knjigu Raula Hilberga „Victims, perpetrators and bystanders“ razvio sam svoju duboku antipatiju prevashodne prema ovoj trećoj grupi. Zapravo, zločini ne bi bili mogući da nije tih „bystandera“ (posmatrača), onih koji ravnodušno, nijemo posmatraju odvođenje njihovih susjeda u logore i njihovo ubijanje zadovoljni činjenicom da se to ne događa njima.
Osobno, smatram da Šešelj jeste kriv i da je trebao biti adekvatno za to osuđen. Osobno smatram i da se genocid dogodio na cijeloj teritoriji BiH, te da je na zemlju kojoj živim izvršena agresija. Nakon iskustva da ste 4 godine meta snajperista i artiljerije samo zbog svog imena navikao sam se na lude stvari, a odsustvo pravde je definitivno pokazatelj ludosti vremena u kome živimo.
Istrebljenje u udarnom terminu
Činjenica da je te 4 godine u direktnom TV prijenosu cijeli svijet gledao istrebljenje bosanskih muslimana kao neki TV show naučila me je da svijet u kome živim nije normalan, a da je logika kojom tumačimo stvari trenutno prevashodno osobna stvar.
U pogledu Vojislava Šešelja je, po meni, od početka najveći problem bio isključivo taj što je jednom takvom karakteru uopće poklanjana tolika i takva medijska pažnja.
Jednom prilikom, jedan moj beogradski prijatelj objašnjavajući kako prepoznati najveće a prikrivene šoviniste u Srbiji, rekao mi je da su to oni koji Šešeljeve izjave iz tribunala prepričavaju kao duhovite zgode!
Kada sam jedne godine u Beogradu, prisustvovao jednom u suštini antiratnom performansu, bio sam zaprepašten kada su se svi u publici (uglavnom mladi ljudi) valjali od smijeha dok Šešelj pred sudijom Niceom poručuje pripadnicima sekretarijata Haškog tribunala da mu ga popuše, a pravnim savjetnicima poručuje da pojedu govna. Činilo se kao da su u tom trenutku svi zaboravili na žrtve šovinističke velikosrpske politike koju je Šešelj zagovarao.
Opasna retorika
Na predratnim, kao i skupovima u toku rata, Šešelj je dočekivan kao političar ali i intelektualac, iako niko od prisutnih vjerovatno nije čitao njegove radove kao što su "Marksistički koncept naoružanog naroda" ili "Politička suština militarizma i fašizma". Oni su uživali u njegovoj jeftinoj retorici, a on kao izrazito inteligentan čovjek, što voli za sebe reći, morao je znati kakve posljedice sa sobom nose njegove riječi.
"Svakog ko kaže da to nije srpska zemlja treba ubiti kao kera", rekao je npr. jednom prilikom na skupu održanom u Baranji!
Što se tiče njegovog učešća u zločinima počinjenim za vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu činilo se u toku procesa da je toga svijesniji i da to više naglašava on sam, nego li članovi sudskog Vijeća Haškog tribunala! Zbog toga je Šešelj morao biti iznenađen pa i razočaran oslobađajućom presudom!
Den Haag kao sitcom?
Za vrijeme suđenja Šešelj je postao omiljena zvijezda srpskih nacionalista pretvorivši Haški tribunal u jeftini reality show u folu Jerry Springera. Civilizacijsko poniženje definitivno je onaj trenutak kada Šešelj drži predavanje o vlastitioj moralnoj i intelektualnoj nadmoći nad Tribunalom poprilično pravilno opisujući svoj nastup riječima: „Razaram haški tribunal u cijelini.“
U cijeloj ovoj priči o njemu meni je najtragičnije, da niti u jednom tenutku nije bar zatraženo psihijatrijsko vještačenje tog čovjeka prilikom kojeg bi se, u što sam prilično siguran, moglo utvrditi da se radi o ličnosti koja je umjesto suda ipak možda bila više za nekog psihijatriskog tretmana. Ovako, njegova popularnost u Srbiji je tokom suđenja samo rasla, a praktično svi nastupi Šešelja ostat će njegovim sljedbenicima i nekim budućim generacijama u Srbiji kao vrijedan materijal za kreiranje nekih novih mitova i legendi. Youtube je pun „provala“ i „šeretskih mudrosti“ kojim se ismijava ne samo Tribunal već indirektno i žrtve ratova! Ovaj zabavljač masa, koji se deklarira kao četnik i četnički vojvoda inaguiran je na mjesto nekog novog srbijanskog plemstva u smislu kako je to plemstvo opisao pokojni Bogdan Bogdanović. Praktično protjeran iz Miloševićeve Srbije čiji je glasnogovornik tada bio Šešelj, Bogdan Bogdanović je ustvrdio kako su ljudi poput Šešelja dijelom specifične vrste plemstva u Srbiji - „plemstvo maloumnika“.
Novi ratovi
Iako je Šešelj osobno negirao glasine o tome kako je u toku svog disidentskog robijanja bio seksualno zlostavljan u KPD Zenica, moglo bi biti moguće i da je Šešelj jedan od onih primjera kada nečija tragična sudbina žrtvu pretvori u nasilnika. Bilo kako bilo, nemam nikakvu dilemu od početka procesa Vojislavu Šešelju da je taj čovjek trebao sjediti ispred tima liječničkih eksperata prije nego je došao ispred sudija. Također, kao i u slučaju raznih psihopata koji nakon počinjenih zločina završe na psihijatrijskim klinikama, smatrao sam da je i Vojislavu Šešlju mjesto prevashodno tamo, a tek potom u zatvoru. Tragedija je da se Vojislav Šešelj posljednjih decenija u Srbiji konstantno doživljava kao intelektualac i značajna javna figura! U takvom okruženju, sa takvim čovjekom na slobodi, Balkan je u konstantnoj opasnosti od novih ratova!
Generisanje zla
Podsjetit ću stoga na jedan pasus iz knjige »Istorija Srbije od 19. do 21. veka« Holma Sundhausena objavljene 1999. godine. Holm Sundhausen piše: „ (...) Nasilje ne izbija jednostavno samo od sebe; ono se ne događa (kao što se ni narod ne događa). Nasilje se generiše. Ne igraju tek tako istaknutu ulogu u svim prikazima ratova devedesetih godina paravojne jedinice i bande gospodara rata (Ražnatović Arkan, Šešelj i dr.), kao i specijalne jedinice (tajne) policije. Nisu to bili zatucani, zaostali seljaci koji su krenuli da napadaju žitelje gradova, nego u početku male grupe koje su dolazile iz gradova i inscenirale neko nasilje, koje je onda - jednom pokrenuto - razvilo sopstvenu dinamiku. Nisu u pitanju spontane reakcije marginalizovanih rubnih grupa, nego organizovano od vođa, organizovano i sračunato nasilje slično terorizmu“.
Zbog svega ovoga to što je Tribunal dozvolio da se kriminalne radnje podvode kao zakonsko podržavanje ratnog stanja, da se progon civila definira kao humanitarna gesta, da se jezik mržnje definira kao način da se podiže moral vojnika, a etničko čišćenje pravda zaštitom srpskog stanovništva nosi u sebi veliku opasnost za sve nas.
"Stvarna dilema pred kojom smo je: hoćemo li dopustiti da se međunarodna pravednost uništi ili ćemo se boriti za svoja prava", rekla je Florence Hartman. Upravo sada odlučujemo u koju kategoriju ćemo se svrstati u nekoj budućoj historijskoj knjizi o žrtvama, izvršiteljima zločina i nijemim posmatračima?